Ne samo koliko živeti - o starenju i starosti

Knežić, Branislava (2011) Ne samo koliko živeti - o starenju i starosti. Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd. ISBN 978-86-83287-58-1

[img] Text
Ne samo koliko živeti.pdf - Published Version
Available under License Creative Commons Attribution Non-commercial No Derivatives.

Download (1MB)
Official URL: https://www.iksi.ac.rs/izdanja/ne_samo_koliko_zive...

Abstract

Prelazak "iz veka u vek" obeležen je promenama u svetu: od pada Berlinskog zida do ujedinjenja Nemačke; od raspada SSSR-a do nestanka hladnog rata; od ratova i razbijanja SFRJ i stvaranje novih država; podele Čehoslovačke na Češku i Slovačku do intenzivnijeg širenja Evropske unije; od globalizacije, gašenja socijalizma i jednopartijskog sistema do novog svetskog poretka; od rušenja Kula i divljanja terorista do sejanja straha kojeg svet dosad nije upoznao; od svetske finansijske krize do bankrotstva država i … Zbivanja, koja nisu izolovana nego predstavljaju deo globalnih promena, a koje imenujemo – tranzicijom odvijaju se takođe, u proteklih dvadesetak godina u društvenim uređenjima i privredama tzv. socijalističkih zemalja Evrope, koje slede promene u širem međunarodnom okruženju. Reč je o složenim društveno - političkim, socio-ekonomskim, obrazovno-kulturnim promenama s brojnim, nažalost i negativnim, posledicama (nezaposlenost, nesigurnost radnog mesta, osiromašenje na jednoj i brzo bogaćenje na drugoj strani, opadanje životnog standarda, kriza društvenih službi i krivično-pravnog sistema, demografskim promenama, izumiranju sela i sl.) Ne moramo čitaoca podsećati na geopolitičke i geostrateške ciljeve i poteze velikih koje nisu zaobišli ni nas male. Naprotiv, dešavalo nam se ono čemu smo se najmanje nadali: raspad bivše zemlje, ratovi u okruženju, egzodus, izbeglištvo, migracije i emigracije, sankcije i međunarodna izolacija, hiperinflacija, NATO-bombardovanje i Država čije granice ni danas ne znamo. Sve te promene i emigracija mladih doprinele su da se Srbija nađe među zemljama sa najbrojnijom starom populacijom.Za očekivati je, da nas od tih društvenih zala nije mimoišlo: povećanje količine dostupnog oružja, porast teških oblika kriminala i korupcije, narkomanije, alkoholizma, različitih agresija prema drugima i sebi. Politička ubistva i teroristički akti nisu bili nepoznati, i ne možemo a da ih, bar, na pomenemo. Privatizacija i ukidanje društvene svojine, uvođenje slobodnog tržišta, zaostajanje u privrednom i tehnološkom razvoju, nezaposlenost, funkcionalna nepismenost, propadanje privrede, opustošenost sela i zakorovljenost poljoprivrede, gubitak posla, opadanje kvaliteta života usled egzistencijalne nesigurnosti, osiromašenje i nestanak srednje klase uz pojavu "novih bogataša" su dobro poznata zbivanja, zbog čijih se posledica mnogima topi strpljenje i "pucaju" pod pritiskom neizvesnosti. Ne može se zanemariti ni to da su neki profitirali na ratu i mrtvima. Na propalim preduzećima i "trapavim" privatizacijama su drugi stekli enormna bogatstva, a ljudski je, da one, koji su ostali bez posla, a time i sigurne penzije, i "kore hleba" to boli. U sunovratu društvene svesti, kako neko skoro reče - biti mafijaš je neka vrsta odlikovanog lopova (Knežić, 2009:12-13). Opravdano se može pretpostaviti da sve promene i neizvesnosti najviše pogađaju osetljivu, usamljenu, ranjivu i bolesnu kategoriju stanovništva. Među njima su lako prepoznatljivi stariji ljudi. Za one koji su olako shvatili promene kao brz izlaz iz nepovoljne socio-ekonomske situacije i nisu pripremljeni na odnose i vrednosti koje donosi tranzicija odgovornost društva je zatajila. Neverica u bolju budućnost i neukorenjenost u društvene okolnosti i svoje postojanje mnogima olakšava i put u "bespovrat". Živimo u vreme kada su mnoge vrednosti života potcenjene i kada: nasilje, agresija, sebičnost i bezosećajnost zamenjuju: sigurnost, ljubav i humanost među ljudima a, nažalost, i u samoj porodici. Đuro Šušnjić rečito je objasnio "potonule vrednosti" kao porušenu staru tablicu vrednosti čime je ugrožen i način života koji je na njima uspevao hiljadama godina i izazvalo gubitak svakog sigurnijeg putokaza. Ako u svakome od nas ne sija nešto od viših vrednosti, onda u svakome umire čovek, sasvim smo saglasni sa Šušnjićem (Šušnjić, 2010). Usred borbe za "preživljavanje" pitanje je i čemu starost u (ne)vremenu. Posle dvedecenijskih ratnih strahota i stradanja, promena i društveno-političkih, ekonomskih i vrednosno-moralnih kriza, još uvek, živimo u opterećenim političkim, ekonomskim i društvenim preobražajima, gde se nijedna generacija, ne može osećati kao kod kuće. Promene su dovele i do toga da nekadašnji tzv. gradski giganti "prose" u supermarketima za pomoć one hrane kojoj ističe rok trajanja. Imenovali su to projektom "banka hrane" za sugrađane, naročito starije, koji su ekonomski, bolje reći životno, ugroženi a nemaju prilike ni mogućnosti za korištenje narodnih kuhinja. Generacije starijih nemaju vremena "za ono bolje sutra". Mnogobrojni mladi su se već rasuli i/ili ukorenili širom sveta, a oni koji su ostali, ne retko su, još uvek, na teretu ostarelih roditelja. A život, to nam je, bar znano, ima smisla, i u mladosti i u starosti, ako ne"visi drugima o vratu". O spokojnoj starosti, kada u mnogim porodicama vlada duboki generacijski raskol a u društvenoj zajednici "normativni konflikt" (istovremeno postojanje više različitih vrednosnih sistema), jedva da se može govoriti. Sve je više usamljenih, bolesnih, siromašnih i iznemoglih ostarelih, kojima je pored malo čiste ljudske pažnje, potrebna i materijalna pomoć za najniži nivo egzistencije. Stari ljudi su, uz decu, kategorija stanovništva kojima je, bezmalo, potrebna ista pomoć i podrška porodice i društva za primerene uslove života. Paradoks je da savremena društva pružaju sve što omogućuju dostignuća nauke i prakse u zaštiti deteta, pre i posle rođenja, tokom odrastanja i školovanja a da društvena zaštita u starosti izostaje ili se shvata kao teret i/ili milosrđe. Ne može se društvena zaštita u starosti smatrati činom dobre volje nego pravom starih ljudi na svoj minuli rad. Neophodno je istaći da su problemi starih odraz, s jedne strane, mogućnosti i potreba koje donosi proces starenja, a, s druge strane, društva koje odgovara na njih. U tim relacijama treba proučavati, istraživati i pronalaziti izlaze i rešenja, zakonodavna i šire društvena, kako bi sigurnost života u starosti dostigao nivo savremenih društava, u kojima je glavni problem - kako će stariji ljudi prebroditi tzv. penzionerski šok. Populacija starih nije homogena kategorija nego se razlikuje po: polu, godinama, socijalnim, biološkim, psihičkim, ekonomskim, kulturnim i drugim mogućnostima i sposobnostima. Napredak zdravstene zaštite i porast životnog standarda doprineo je produženju životnog veka i sve većeg udela starijih od 65 godina u ukupnoj populaciji. Znano je da starost od poodavno nije samo individualni ili porodični problem nego problem koji privlači pažnju savremenog sveta od: razvoja penzionog sistema, socijalne i zdravstvene zaštite do osnivanja različitih državnih i humanitarnih službi i institucija za pružanje pomoći ostarelima i otvaranja tzv. univerziteta za treću dob, koji bi trebalo da ukažu na brigu o kvalitetu života starih. Cilj društvenog staranja o starima ne treba da bude jedino obezbeđivanje "životarenja", nego i življenja starosti. Zalaganje za ono što se u produžetku naslova studije (ne)krije – a glasilo bi "kako živeti" obavezuje svakoga koji o drugome misli i koji misli da stari i umire. Život i starost prekrivaju strane ove studije, s jedne strane zalaganje za vitalnu starost a s druge borba protiv teskobe vlastitog opstajanja. Aktivno i sadržajno starenje preduslov je kvaliteta života a bedan život u starosti opominje na primere potresne nebrige o onima kojima je smrt jedino i poslednje utočište. Nije znano da je neko ko je dugo živeo izbegao starost i sudbinom starih su ispunjeni redovi rada. Zaslužuju li stari da budu zaboravljeni i sahranjeni živi? Ili oni nemaju šta da izgube jer su već sve izgubili? Često se čuju pitanja da li vredi produžavati život ako je starost ispunjena: beznađem, apatijom, siromaštvom, bolešću, usamljenošću i zlostavljanjem? U uslovima nemogućnosti zadovoljavajućeg lečenja, psiho-socijalne podrške, poremećenih porodičnih odnosa i bezizlaza starije osobe svojevoljno prekraćuju svoje muke. Zar samoubistva u starosti nisu najgora opomena da nije važno samo koliko nego i kako živeti.Problemsko-tematske celine: starenje i starost (demografske promene i poslednje životno poglavlje i socio-psihološki pogled); kako žive stari (penzionisanje: degradacija i/ili aktivno razdoblje života; kulturno–obrazovna, sportsko-rekreativna interesovanja i mogućnosti; staranje o starima; strah od samoće, nemoći i smrti i zlostavljanje starih iza zatvorenih vrata); kako se starost živi (primeri iz prve ruke i primeri kreativne vitalnosti) i naučno-istraživački pristupi čine strukturu rada. Za ovu studiju najviše su zaslužni naši sagovornici, čijim nesebičnim rečima su ispunjene njene strane. Zadužili su nas i oni, koje nismo privoleli, da svoju neveselu sudbinu podele sa čitaocem. Na kolegijalnoj podršci posebno smo zahvalni recenzentima: prof. dr Šefiki Alibabić, dr Jovanu Ćiriću i dr Biljani Simeunović-Patić.

Item Type: Book
Subjects: H Social Sciences > H Social Sciences (General)
Depositing User: iksi iksi
Date Deposited: 03 May 2022 15:34
Last Modified: 08 Dec 2023 14:18
URI: http://institutecsr.iksi.ac.rs/id/eprint/466

Actions (login required)

View Item View Item